MARCEL FUCHS trombonist i profesor Muzičke akademije u Zagrebu, rođen je 8. studenoga 1920. u Bjelovaru, gdje je pohađao i prve satove poduke iz sviranja na glasoviru kod profesorice Petz. Otac Makso, odvjetnik po struci, bio je violončelist u kvartetu u kojemu je svirao i profesor Milan Graf, osnivač Zagrebačke filharmonije, a bio je i predsjednik Hrvatskog sokola u Bjelovaru. I majka Blanka (rođena Babić) bavila se glazbom – svirala je glasovir. No, nakon što je otac umro u 47. godini, majka se preudala, i to za opernog pjevača svjetskoga glasa Mariona Vlahovića te su se 1929. preselili u Zagreb. Već 1938. Fuchs je bio redoviti posjetitelj kluba Devils u Boškovićevoj ulici 40. Te godine upisuje Ekonomski fakultet. U klubu Devils svirali su i stari The Devilsi, osnovani kad i klub – 1935., ali i novi, koje je vodio Nenad Grčević. Fuchs se dobro sjeća glazbenika koji su tada dolazili u klub, posebice Marijana Marjanovića, zatim pijanista Drage Savina, bubnjara Vuka Janekovića, pa prvog trombonista Viktora Topkina, kontrabasista Ice Korenića, a dolazio je i Krešimir Kovačević (kasnije profesor na Muzičkoj akademiji), koji je vodio jazz grupu Collibri, te pijanist Robert Abraham i mnogi drugi. Marcel Fuchs se svakako želio pridružiti orkestru. No, kako je svirao klavir, a klavirista nisu trebali, Moša Marjanović mu je predložio da počne učiti trombon. Dao je Marcelu i prve osnove, a ozbiljnije je počeo svladavati to glazbalo učeći kod Vilima Markovića, oca poznatog skladatelja, dirigenta i pedagoga Adalberta Markovića. Ubrzo zatim Marjanović je Marcelu predložio da dobro nauči četiri takta neke skladbe koje će u orkestru The Devils svirati stojeći. Treba reći da je trombon u to doba u Zagrebu bio prava atrakcija. Marcel Fuchs još se sjeća te prve skladbe – China Boy – koju su The Devilsi svirali u HGZ, gdje su redovito nastupali i tih četiriju taktova koje je kao pravi solist odsvirao stojeći pred orkestrom. Godine 1942. Nenad Grčević organizirao je i vodio duhački orkestar Narodne zaštite. Prema sjećanju Marcela Fuchsa, orkestar je imao četiri trombona. Osim njega trombone su svirali i Krešimir Pažur, Dušan Dvomik i Darije Kovačević. Trubu su svirali Teo Brkić, Petar Brajša i još dvojica, saksofonisti su bili Bojan Hohnjec, Stanko Brajša i Ivica Sertić, a s njima je bio i dirigent Berislav Klobučar. Osobito zanimljivo je to što je Klobučar donosio note opera i klasične glazbe, a oni su ih svirali na jazzistički način.
Tijekom Drugoga svjetskog rata članovi orkestra pomalo su se razilazili. Većina ih je pozvana u vojsku. I Marcel Fuchs je godine 1943. bio unovačen, i to u hrvatsku Domobransku vojsku. Imao je završenih šest semestara Ekonomskog fakulteta kad je sa skupinom vršnjaka, u kojoj je bilo oko osam stotina hrvatskih studenata, poslan u Stockerau, gradić 30-ak kilometara udaljen od Beča, gdje je bilo središte za izobrazbu domobranskih časnika. U skupini s Marcelom bio je i zagrebački gitarist Nikola Korbar, a izobrazbu u Stockerauu prošao je također i dr. Petar Brajša. Za Božić 1943., nakon završene vojne škole u Stockerauu, Marcel Fuchs se vraća u Zagreb i kao topnik biva raspoređen u protuzrakoplovni topnički centar u Maksimiru. S obzirom na to da je u vojsci imao dosta slobodnog vremena, počeo je svirati u Plesnom orkestru Radio Zagreba (tada se zvao Krugoval) koji je organizirao i vodio Miroslav Killer. Snimke swing glazbe koje su Marcel Fuchs i njegovi kolege glazbenici snimili s Killerom i radijskim orkestrom i dandanas zapanjujuće dobro zvuče, iako su snimane samo s jednim mikrofonom.
Godine 1945., nakon završetka Drugoga svjetskog rata, Zlatko Černjul je na Radio Zagrebu osnovao jazz oktet u kojem je Marcel Fuchs svirao trombon. No, njegove su težnje sve više bile usmjerene ozbiljnoj glazbi. I tu su mu okolnosti donekle išle na ruku. Naime, Josip Stojanović (kasnije glazbeni urednik Radio Zagreba, direktor Koncertne direkcije Zagreb i jedan od osnivača Muzičke tribine u Opatiji te otac čelista Josipa Stojanovića, člana Zagrebačke filharmonije) na Radio Zagrebu je vodio tamburaški orkestar koji je odlučio proširiti s duhačima i gudačima. Tako je Fuchs dobio mogućnost da i u tom orkestru svira trombon, Vladimir Mutak svirao je prvu trubu, a Ferdo Pomykalo drugu. No, Pomykalo je uskoro postao urednik. Orkestar se zvao jednostavno – Narodni orkestar. Stojanović je pisao aranžmane, a Ferdo Pomykalo počeo je sve češće dirigirati i zatim povećavati orkestar, pa je 1951. postao Komorni, a zatim je prerastao u Simfonijski orkestar – to ime dobio je godine 1956. Marcel Fuchs svirao je trombon u tom Simfonijskom orkestru, no svirao je prvi trombon i u Big bandu Bojana Hohnjeca, u kojemu su bila četiri trombona. Istodobno nastavlja školovanje.
Vilim Marković pripremao ga je za audiciju Zagrebačke filharmonije čiji je glavni dirigent tada bio Fridrich Zaun (nakon njega došao je Silvije Bombardelli, pa Ivo Tijardović, Milan Horvat…). Godine 1952. uspješno je položio audiciju i dobio stalno mjesto prvog trombonista, na kojem je ostao trideset godina. No, i dalje je među jazzistima. Svira u Oktetu Zlatka Čemjula uz koji su pjevali Rajka Vali i Zvonimir Krkljuš na raznim noćnim veselicama, zatim u Radijskom orkestru koji je vodio Kalman Koči, a na poziv slovenskog dirigenta Bojana Adamiča, ljeti 1955. s Big bandom Radio Ljubljane svira na Bledu. Marcelov brat Raoul Fuchs, doktor je pravnih znanosti i ima nedaleko od Beča svoju tvrtku. Uz njegovu pomoć Marcel je godine 1958. položio prijamni ispit na Muzičkoj akademiji u Beču, na odjelu za trombon kod profesora Bauera.
S obzirom na to da se svakih četrnaest dana mijenjao s drugim trombonistom, Marcel Fuchs je mogao kolikotoliko normalno studirati i nakon tri godine – 1961. diplomirati. U to doba na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji još nije bilo odjela za trombon, ali postojali su razredi za trubu i hornu. Zbog toga su naši duhači visoko glazbeno obrazovanje morali stjecati u inozemstvu.
Nakon što je Marcel Fuchs diplomirao u Beču, Muzička akademija u Zagrebu odlučila je otvoriti razred za trombon. Bio je to prvi razred za trombon u bivšoj Ju
goslaviji, a vodio ga je Marcel Fuchs. Deset je godina predavao na Akademiji i istodobno svirao prvi trombon u Filharmoniji. Na prijedlog dirigenta Milana Horvata dobio je stipendiju za postdiplomski studij u Parizu. Tamo je, prema vlasitim riječima, učio kod najboljeg europskog trombonista – Gabriela Massona. Za samo tri mjeseca svirao je kompletan program predviđen za četverogodišnji studij. To je bilo vrlo naporno, vježbao je i slušao predavanja i po deset sati na dan. A s Massonom je isprobavao najbolje mogućnosti trombona, razgovarao o najboljim američkim Bachovim trombonima i najboljoj američkoj školi za trombon, koja je danas najdalje otišla.
Unatoč vrlo napornom studiju u Parizu, Fuchs je našao vremena i za druženja. Osobito rado sjeća se trenutaka provedenih sa slovenskim glazbenicima Vinkom Globokarom (čija je majka bila Francuskinja) i Atijem Sossom. Nakon tromjesečnog boravka u Parizu, godine 1961. vratio se na zagrebačku Muzičku akademiju i počeo podučavati trombon. Najprije kao docent, pa kao izvanredni profesor te zatim i kao redoviti profesor, a dvije godine bio je i pročelnik Duhačkog odjela. Predavao je na Akademiji i komornu glazbu za limene duhače, a uveo je i razred za tubu. Uz to, dvije je godine predavao i na Muzičkoj akademiji u Ljubljani. To vrijeme pamti po napornim putovanjima koja su mu teško padala.
Godine 1990 otišao je u mirovinu, ali je još devet godina na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji radio honorarno. Tijekom rada na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, prof. Fuchs je odgojio niz darovitih trombonista – Herbertha Stenzela, Vanju Lisjaka, Matu Šanteka, Kirila Ribarskog, Iću Kelemena, Hrvoja Brajera, Zvonka Košaka, Vladimira Sučića… Dva puta je Fuchs sa Zagrebačkom filharmonijom bio na turneji po Sjedinjenim Američkim Državama. Tijekom gostovanja u mojoj radijskoj emisiji godine 2005., prof Fuchs s posebnim oduševljenjem govori o Tomi Proševu koji je osnovao i vodio mali orkestar za super modernu glazbu. U tom ansamblu, koji bi se bez pretjerivanja moglo smatrati svojevrsnim pretečom zagrebačkog Biennala, osim Marcela Fuchsa na trombonu, svirali su i Stanko Selak (truba), Josip Nochta (klarinet) i Milan Prosinek (kontrabas), a osim Tome Proševa dirigirao je i skladatelj Branimir Sakač.
Kako je bio i moj profesor na srednjoj glazbenoj školi Vatroslav Lisinski u Zagrebu, i prof. Fuchs i ja sjetili smo se rečenice prema kojoj je prof. Sakač bio poznat: Molim vas lijepo, jedan krvavi tenuto! Dakle, orkestar Tome Proševa zahtijevao je virtuoznost instrumentalista pa je zato, u tehničkom smislu, znatno pridonio napretku sviranja trombona, smatra prof. Fuchs. Mnoštvo događaja pamti po neobičnim posebnostima. Primjerice, četerdesetodnevni napomi angažman u Beču s Big bandom S. Selaka godine 1959., pa ljeto godine 1961. kad je s istim orkestrom bio u Hamburgu, a među neobične događaje ubraja i mogućnost angažmana u Iranu, koja je, nažalost, ostala neostvarena. Naime, M. Fuchs i J. Nochta dobili su vrlo primamljive ponude da sviraju prve instrumente u tamošnjoj Filharmoniji te da istodobno predaju na iranskoj Glazbenoj akademiji. Prof. Fuchs smatra kako je nekome bilo u interesu da to spriječi, pa tako njih dvojica za odlazak u Iran nisu dobili jugoslavenske vize.
Bila su to, kaže, teška vremena! A po onome što je u nastavku rekao, zaključio sam da se za neodlazak u Iran komunistima `odužio’ na svoj gospodski način. Naime, kad mu je ponuđeno da bude predstavnik američke Trombon Association za Istočnu Europu, glatko je odbio! U svijetu trombona i trombonista prof. Marcel Fuchs stekao je velik ugled – i u Hrvatskoj, ali i diljem svijeta. Uz ostalo, ugledan je član američke trombonističke udruge International Trombon Association, s velikom pozornošću prati sve što se događa u tim glazbenim krugovima, redovito čita i mnoštvo stručne literature o trombonima… I baš kao u najranijoj mladosti, kad je o trombonu ili glazbi općenito riječ, još je najmanje korak ispred svojeg vremena. Profesor Fuchs umro je 10. lipnja 2008. u Zagrebu.
Preuzeto iz knjige Stjepana Brace Fučkara: Hrvatski jazzisti (ARS MEDIA, Zagreb 2007.) uz odobrenje autora