Nakon pohađanja studija na Muzičkom Institutu u Aosti te diplome iz trombona 1983. CORRADO COLLIARD se usavršava na Scuola di Musica di Fiesole u klasi maestra V. Globokara, postižući 1986. godine marljivim radom zasluženu stipendiju. Nastavlja se usavršavati kod J. Maugera na akademiji “Lorenzo Perosi“ u Bielli. Dobitnik je mnogih nagrada s raznih natjecanja, kako s komornim sastavima tako i kao solist. 1990. nagrađen je drugom nagradom na Međunarodnom natjecanju u Stresi, u disciplini “Instrumenti u glazbenoj avangardi” i prvu nagradu na međunarodnom natjecanju za puhačke instrumente u Genovi, izvedbom Sekvence V za solo trombon L. Berioa. Nagrađen je prvom nagradom na međunarodnom natjecanju u Stresi 1992. godine za izvedbe skladbi V. Globokara.
Osim mnogih solističkih koncerata, nastupa u duu s klavirom (izvodeći pretežno suvremenu glazbu), surađuje s komornim, orkestralnim i lirskim sastavima “Divertimento Ensemble”, „Concerto Italiano”, ansamblom “Pian e Forte” te Regionalnim orkestrom Toskane.
S kvartetom trombona “Four ‘Bones” nagrađen je prvom nagradom natjecanja u Genovi i snima ploču za Harmonia Mundi France “Globokar by Globokar“ (Discours II za pet trombona s V. Globokarom). Sa sastavom za staru glazbu udruge A. Stradella snima CD s djelima A. Melania. (renesansnu glazbu koju izvodi na raznim antičkim instrumentima Ewalda Meinla). Svira eufonij solo s Festival Brass Band i Italian Wind Ensemble. Snima Koncert za bas krilnicu A. Ponchiellia s orkestrom la Lyretta iz Nusa i Concertino za eufonij R. Wilhelma s l’Orchestre d’Harmonie du Val d’Aoste. U proljeće 2001. objavljuje CD za eufonij i klavir “Exercices de Style“ u izdanju naklade Eubage di Aosta.
Za njega su pisali suvremeni kompozitori: Sanson, Hirano, Barbera, Manfrin, Jappelli, Jacopucci. Često je pozivan da izvodi Sekvencu V L. Berioa (Gran Auditorium Gulbenkian u Lisabonu; Aula Magna Lucia u Bologni; Aula Magna della Facoltà di Scienze della Formazione u Torinu; na Festival Milano Musica 2000 itd.), a s Toskanskim regionalnim orkestrom izvodi “Solo di Ofanim” u njujorškom Carnegie Hallu, za Kielski radio i u milanskoj Sala Verdi pod dirigentskom palicom Luciana Berioa.
Redovni je profesor trombona na Conservatorio Cantelli u Novari, docent na Festival degli Ottoni u Quartu (AO) i na Institutu za glazbu Perosi u Bielli.
Picchi Canzon IV a 2 bassi https://www.youtube.com/watch?v=oJKaEODjskk
Luciano Berio – Sequenza V per trombone https://www.youtube.com/watch?v=rFgrOflwKPg
Franco Donatoni – Scaglie, per trombone https://www.youtube.com/watch?v=M1veNt5ImkM
Europa – Carlos Santana – TechTrombone solo by Nicola Ferro https://www.youtube.com/watch?v=i1eHXAGTmNA
PROGRAM
C. Colliard: Improvisation Number One – didžeridu
C. Bendinelli: Sonatta in giorno di natale – bukcina
Anonimo: Danse de la renaissance – slide (cug) truba
G. Bassano: Ancor che col partire – tenor sackbut
D. Ortiz: Ricercada primera – serpent
G. Kummer: Variations For Oficleide – ofiklajda
W. A. Mozart: Hornkonzert III, 2. Satz – alt truba
G. Donizetti: Una furtiva lacrima – trombon s ventilima
J. B. Arban: Carnevale di Venezia – eufonij
J. Stevens: Variations In Olden Style – tuba
L. Berio: Sequenza V – tenor trombon
Povijest trombona
U antičko su doba u Rimskom carstvu vojnički signalni instrumenti (prirodni rogovi i prirodne trube) bili nazivani buccinama, a njihovi svirači buccinatorima, odn. tubicenima i cornicenima. Tuba (od latinskog = cijev) je cilindričan i ravan metalni instrument, a cornu (od latinskog = rog) je koničan i zakrivljen. Naziv trombone je augmentativ talijanske riječi tromba u značenju velika truba. Tijekom razdoblja renesanse, u Engleskoj mu je naziv bio sackbut. Ova riječ se prvi puta pojavljuje 1495. u vrijeme kralja Henrika VII u spisima kao shakbusshe, što odgovara sacabuche, korištenom u Španjolskoj već 1478. Francuska inačica saqueboute postoji još ranije, 1466., a složenica je starofrancuskih riječi sacquer (vući) i bouter (gurati), što je jasan opis načina sviranja instrumenta. Njemačka Posaune (iz francuske riječi buisine, varijante latinske riječi buccina, a ova pak potječe od arapske riječi ب و ق būq, koja je označavala glasnu buku, zujanje insekata, odvratno brbljanje) nadgradnja je prirodne trube i prethodi izumu povlačka još u ranom XV stoljeću. U Engleskoj je naziv prethodnice sackbuta slide trumpet.
Sackbut je širom Europe obimno sviran na koncertima, događanjima na otvorenom, u liturgijskim prigodama, ili u plesnim ansamblima (kao dionica kontratenora). Gradovi i dvorovi plaćali su te glazbene skupine. Alta cappella ili alta musica (u Italiji), alta musique ili samo alta (u Francuskoj) te waits (u Engleskoj), bile su vrsta gradskih kapela formiranih širom Europe od XIII do XVIII stoljeća (preuzetih od arapskih ceremonijalnih grupa), a sastojali su se od šalmaja i cug truba ili sackbuta te bubnjeva. Alta je jasno opisivalo “glasnu glazbu” – suprotnost basse musique (“tihoj glazbi”) blokflauta, viola, fidela, harfi i psalterija. Do petnaestog stoljeća ove su se grupe sastojale od po tri glazbenika (dva šalmaja i sackbut), dok je tijekom XVI st. broj glazbenika u grupi postepeno porastao, a instrumentacija je prilično varirala. U Njemačkoj su formirane brojne kapele poznate pod nazivom Stadtpfeifer . Uz trubače (buglere), trombonisti su u njemačkim gradovima-državama bili čak povremeno zapošljavani kao civilni službenici. Ovi su često istovremeno bili stražari u gradskim kulama i glasnici dolaska važnih ljudi u grad. To je jednako ulozi vojnih trubača, a bio je i pokazatelj bogatstva i snage njemačkih gradova u XVI stoljeću. Najpoznatiji i vrlo utjecajan u tome bio je Burgundski vojvoda. Ti su trombonisti bili, dakako, promatrani drugačije od kvalificiranijih trombonista koji svirahu u grupama poput alta capella, kao npr. ansambli bazilike Sv. Marka u Veneciji u ranom XVII stoljeću. Trombon XVII stoljeća bio je nešto manjih dimenzija od modernih trombona, a i korpus mu je bio više koničan i manje proširen.
Za trombon su pisali poznati skladatelji tog vremena: C. Monteverdi, H. Schütz, G. i njegov stric A. Gabrieli. Tromboni su u to doba uglavnom udvostručavali vokalne dionice u sakralnim djelima, ali bilo je i samostalnih djela napisanih posebno za trombon(e). Plemstvo XVII st. bilo je sklonije već tradicionalnim žičanim instrumentima, što dovodi do osjetnog pada zanimanja za (posebno limene) puhačke instrumente. Kada se sackbut u XVIII stoljeću vratio u uobičajenu upotrebu, utjecaj talijanske glazbe bio je tolik, da je široko prihvaćen naziv trombon, iako se u nekim zemljama zadržalo povijesno ime instrumenta.
Tijekom kasnog baroka J. S. Bach i G. F. Händel angažirali su trombone u rjeđim prigodama. Bach bi ga ponekad koristio u kantatama, pišući za čak četiri trombona (koristivši vrlo rijedak sopran trombon za dionicu cantus firmusa, inače izvođenu kornetom). Händel je primjerice, uvezao trombon u Englesku s hanoverskog dvora, za potrebe izvedbi svojih većih skladbi. Koristi ga u Posmrtnoj koračnici u Saulu, u Samsonu i Izraelu u Egiptu. Chr. W. Gluck prvi je značajniji skladatelj koji je koristio trombon u operama Alceste (1767.), Orfeo ed Euridice, Iphigénie en Tauride (1779.) i Echo et Narcisse, a svoju inspiraciju trombonom vjerojatno je prenio i na Mozarta koji je ovim instrumentom začinio neke svoje opere i jedno od najpoznatijih djela – Requiem.
Švedski skladatelj J. N. Eggert u Simfoniji u Es duru (1807.) prvi koristio trombon kao neovisan instrument. L. van Beethoven često je spominjan kao uvoditelj trombona u simfonijski orkestar u petoj (1808.), šestoj i devetoj simfoniji. To je utjecalo na ostale skladatelje toliko, da je do 1840. trombon postao potpuno integriran u orkestar. Neko je vrijeme u orkestrima bila uobičajena upotreba tri tenor trombona, no tokom proteklih desetljeća vratila se u praksu povijesna postava alt/tenor/bas tria.
Dok je u većini zemalja trombon s cugom sigurno zasjeo u orkestre, u Italiji i Češkoj trombone s ventilima gotovo je istisnuo svog „starijeg brata“. Verdi, Puccini, Smetana i Dvořák u partiture su uveli trombone s ventilima, cimbasso i ofiklajdu. Triu trombona se u Wagnerovom Prstenu Nibelunga pridružio kontrabas trombon, a Mahlerovo i Straussovo proširenje sekcije dodavanjem drugog bas trombona vremenom je rezultiralo kvartetom u kojem je najdublju dionicu preuzela tuba. Tuba je prvi put napravljena za pruski vojni orkestar 1829. godine. Vijest je brzo stigla u Francusku gdje je H. Berlioz preporučio zamjenu ofiklajde tubom u Fantastičnoj simfoniji.
1979. američki glazbenik Joel Daypredložio je da se jedan dan u godini proglasi Međunarodnim danom tube taj se dan redovito obilježava prvoga petka u svibnju.
[themify_icon link=”https://lisinski-bj.hr/tet/” label=”Povratak” icon=”ti-home”]
PROGRAM
C. Colliard: Improvisation Number One didžeridu
C. Bendinelli: Sonatta in giorno di natale bukcina
Anonimo: Danse de la renaissance slide (cug) truba
G. Bassano: Ancor che col partire tenor sackbut
D. Ortiz: Ricercada primera serpent
G. Kummer: Variations For Oficleide ofiklajda
G. Verdi: Adagio per tromba alt truba
G. DonizettiUna furtiva lacrima trombon s ventilima
J. B. Arban: Carnevale di Venezia eufonij
J. Stevens; Variations In Olden Style tuba
L. Berio: Sequenza V tenor trombon
Povijest trombona
U antičko su doba u Rimskom carstvu vojnički signalni instrumenti (prirodni rogovi i prirodne trube) bili nazivani buccinama, a njihovi svirači buccinatorima, odn. tubicenima i cornicenima. Tuba (od latinskog = cijev) je cilindričan i ravan metalni instrument, a cornu (od latinskog = rog) je koničan i zakrivljen. Naziv trombone je augmentativ talijanske riječi tromba u značenju velika truba. Tijekom razdoblja renesanse, u Engleskoj mu je naziv bio sackbut. Ova riječ se prvi puta pojavljuje 1495. u vrijeme kralja Henrika VII u spisima kao shakbusshe, što odgovara sacabuche, korištenom u Španjolskoj već 1478. Francuska inačica saqueboute postoji još ranije, 1466., a složenica je starofrancuskih riječi sacquer (vući) i bouter (gurati), što je jasan opis načina sviranja instrumenta. Njemačka Posaune (iz francuske riječi buisine, varijante latinske riječi buccina, a ova pak potječe od arapske riječi ب و ق būq, koja je označavala glasnu buku, zujanje insekata, odvratno brbljanje) nadgradnja je prirodne trube i prethodi izumu povlačka još u ranom XV stoljeću. U Engleskoj je naziv prethodnice sackbuta slide trumpet.
Sackbut je širom Europe obimno sviran na koncertima, događanjima na otvorenom, u liturgijskim prigodama, ili u plesnim ansamblima (kao dionica kontratenora). Gradovi i dvorovi plaćali su te glazbene skupine. Alta cappella ili alta musica (u Italiji), alta musique ili samo alta (u Francuskoj) te waits (u Engleskoj), bile su vrsta gradskih kapela formiranih širom Europe od XIII do XVIII stoljeća (preuzetih od arapskih ceremonijalnih grupa), a sastojali su se od šalmaja i cug truba ili sackbuta te bubnjeva. Alta je jasno opisivalo “glasnu glazbu” – suprotnost basse musique (“tihoj glazbi”) blokflauta, viola, fidela, harfi i psalterija. Do petnaestog stoljeća ove su se grupe sastojale od po tri glazbenika (dva šalmaja i sackbut), dok je tijekom XVI st. broj glazbenika u grupi postepeno porastao, a instrumentacija je prilično varirala. U Njemačkoj su formirane brojne kapele poznate pod nazivom Stadtpfeifer . Uz trubače (buglere), trombonisti su u njemačkim gradovima-državama bili čak povremeno zapošljavani kao civilni službenici. Ovi su često istovremeno bili stražari u gradskim kulama i glasnici dolaska važnih ljudi u grad. To je jednako ulozi vojnih trubača, a bio je i pokazatelj bogatstva i snage njemačkih gradova u XVI stoljeću. Najpoznatiji i vrlo utjecajan u tome bio je Burgundski vojvoda. Ti su trombonisti bili, dakako, promatrani drugačije od kvalificiranijih trombonista koji svirahu u grupama poput alta capella, kao npr. ansambli bazilike Sv. Marka u Veneciji u ranom XVII stoljeću. Trombon XVII stoljeća bio je nešto manjih dimenzija od modernih trombona, a i korpus mu je bio više koničan i manje proširen.
Za trombon su pisali poznati skladatelji tog vremena: C. Monteverdi, H. Schütz, G. i njegov stric A. Gabrieli. Tromboni su u to doba uglavnom udvostručavali vokalne dionice u sakralnim djelima, ali bilo je i samostalnih djela napisanih posebno za trombon(e). Plemstvo XVII st. bilo je sklonije već tradicionalnim žičanim instrumentima, što dovodi do osjetnog pada zanimanja za (posebno limene) puhačke instrumente. Kada se sackbut u XVIII stoljeću vratio u uobičajenu upotrebu, utjecaj talijanske glazbe bio je tolik, da je široko prihvaćen naziv trombon, iako se u nekim zemljama zadržalo povijesno ime instrumenta.
Tijekom kasnog baroka J. S. Bach i G. F. Händel angažirali su trombone u rjeđim prigodama. Bach bi ga ponekad koristio u kantatama, pišući za čak četiri trombona (koristivši vrlo rijedak sopran trombon za dionicu cantus firmusa, inače izvođenu kornetom). Händel je primjerice, uvezao trombon u Englesku s hanoverskog dvora, za potrebe izvedbi svojih većih skladbi. Koristi ga u Posmrtnoj koračnici u Saulu, u Samsonu i Izraelu u Egiptu. Chr. W. Gluck prvi je značajniji skladatelj koji je koristio trombon u operama Alceste (1767.), Orfeo ed Euridice, Iphigénie en Tauride (1779.) i Echo et Narcisse, a svoju inspiraciju trombonom vjerojatno je prenio i na Mozarta koji je ovim instrumentom začinio neke svoje opere i jedno od najpoznatijih djela – Requiem.
Švedski skladatelj J. N. Eggert u Simfoniji u Es duru (1807.) prvi koristio trombon kao neovisan instrument. L. van Beethoven često je spominjan kao uvoditelj trombona u simfonijski orkestar u petoj (1808.), šestoj i devetoj simfoniji. To je utjecalo na ostale skladatelje toliko, da je do 1840. trombon postao potpuno integriran u orkestar. Neko je vrijeme u orkestrima bila uobičajena upotreba tri tenor trombona, no tokom proteklih desetljeća vratila se u praksu povijesna postava alt/tenor/bas tria.
Dok je u većini zemalja trombon s cugom sigurno zasjeo u orkestre, u Italiji i Češkoj trombone s ventilima gotovo je istisnuo svog „starijeg brata“. Verdi, Puccini, Smetana i Dvořák u partiture su uveli trombone s ventilima, cimbasso i ofiklajdu. Triu trombona se u Wagnerovom Prstenu Nibelunga pridružio kontrabas trombon, a Mahlerovo i Straussovo proširenje sekcije dodavanjem drugog bas trombona vremenom je rezultiralo kvartetom u kojem je najdublju dionicu preuzela tuba. Tuba je prvi put napravljena za pruski vojni orkestar 1829. godine. Vijest je brzo stigla u Francusku gdje je H. Berlioz preporučio zamjenu ofiklajde tubom u Fantastičnoj simfoniji.
1979. američki glazbenik Joel Daypredložio je da se jedan dan u godini proglasi Međunarodnim danom tube taj se dan redovito obilježava prvoga petka u svibnju.
[themify_icon link=”https://lisinski-bj.hr/tet/” label=”Povratak” icon=”ti-home”]